x.x FakE SmiLe x.x

Umorna sam od prisustva ovdje,potisnuta bezazlenim lažima,vezana za napušteni život gdje sam postala ukočena.Bez duše moj duh spava negdje,hladan i zarobljen u mraku.Živim lažno,nema ničega u meni.Nemoj me pustiti da umrem ovdje.To mora da bude nešto više.Dođi,pronađi me,sredi moje misli.Odvedi me u život.

Čini mi se kao da sam uspavana hiljade godina.Probudi me.Zovi moje ime i spasi me iz tame.Znam, ne možeš. Odlaziš i ostavljaš me samu.Ali ako već moraš da ideš,željela bih da odeš bez traga,da ne ostavljaš uspomene i boli.Ove rane ne izgledaju kao zacijeljene,ovaj bol je tako stvaran.Pokušavala sam sama sebi reći da si otišao,ali nisam mogla jer si ti još uvijek samnom i negdje duboko u meni tvoje prisustvo se dalje otezalo i nije željelo da me ostavi samu.Želim da te držim za ruku jer bez tvog dodira ja sam smrznuta iznutra.Dala bih sve za tebe.Možeš li zaboraviti svijet o kojem si mi pričao? Dođi..Pronađi me.Zatvori svoje oči,neće te ništa zaustavit.Ne dozvoli da trpim zvukove mog vrištanja,prekini strahove tihe noći.Gledam plavo nebo kako leti iznad mene.Ništa više ne osjećam.Tu si samo ti i svaki dan te sve više trebam.Dođi,ne ostavljaj me,vjerovat ću svim tvojim lažima,pretvaraj se da me voliš,ne dozvoli da kroz moje oči vidiš kao kroz otvorena vrata.Zato udahni u mene i učini me stvarnom.Odvedi me u život.

I kada poželiš plakati ti  se nasmij,kada osjećaš da se lomiš ti pogledaj visoko,kad vidiš da ti sreća dolazi ti stavi život na kocku,kad vidiš  da gaze po tebi ti  se digni, i kad vidiš da ti ljubav dolazi ti je pusti da ide.Život te neće maziti,ne dopusti da budeš lutka,ne dopusti da ljudi kažu da si kukavica jer ti to nisi.Digni glavu visoko,nasmij se tugi,suzama prkosno pogledaj gore.I šta god te u životu čeka,ti budi svoja.Samo ćeš tako postati čovjek.Život je ljut.

Ne,nije lako živjeti.Ima dana kad bude nikako,al digni glavu duboko iznad tuge jer čekaju i tebe boje duge.Da,čeka sunce negdje i tebe,čeka al nikako da krene.Ne gubi nadu u bolje sutra,ko zna šta donose boje novog jutra.BIće teških ali i dobrih dana.Zato kad je teško,pa i najgore,sjeti se da je uvijek moglo i gore,a sad se nasmiješi i hrabro u život kreni,jer bit će bolje.

Život me naučio da nikog ne možeš prisiliti da te voli,samo možeš da voliš.Da nije bogat onaj ko najviše ima,već onaj kome najmanje treba.Da je potrebno nekoliko sekundi da se povrijedi voljeno biće,a potom da su potrebne godine da se izlječi.Život me naučio da praštam drugima,ali i da oprostim sebi.Da spoznam da postoje osobe koje nježno vole,a da to ne znaju izreći.

Ljudi će zaboraviti šta si rekao,šta si stvorio,ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima probudio.

Niko ne čuje jauke mog slomljenog srca.Umorno je.Nema se za šta boriti.Sve slabije kuca.Niko ne osjeti koliko mi duša pati.Ona se u svojoj lokvi krvi pokušava izboriti sa neprihvatljivom i bolnom istinom.Sve joj gore ide.

Niko ne vidi njegov lik u mojim očima,baš kao ni velike suze.Neki kažu da je svemir beskonačan.A ja bih rekla da su moje oči.Toliko suza su prešutile i u sebi zadržale.Izgleda da su suze moj novi jezik.

Niko ne primjećuje moje usne koje kriju tajne,niti kako nijemo dozivam njegovo ime.Kriju i to da te žele poljubiti.Nije to što me najviše boli.Ono što me najviše boli je to što smo bili tako blizu,imali toliko toga za reći,i na kraju gledati ga kako odlazi.

Teško mi je suočiti se sa bolom gdje god pošla.Jedva nabacim osmijeh kad vidim naše prijatelje.Teško mi je isplivati iz suza,obući se i izaći.Biti u društvu u kojem si i ti.Glumim budalu.Smješkam se. To nije osmijeh,to je grč. Pravim se da je sve u redu.

I baš kad me krene zavaravanje lažnim osmijehom,dođe,čvrsto i kratko me zagrli.Prisjeti me to na nas. I sve mi pokvari....

Sjedim.Ko i svaku noć na glupom kompjuteru.Razmišljam.Život mi je koma.Govorim sebi:'Daj oraspoloži se,razveseli,prestani mislit na njega i tu daljinu koja tako užasno tuče u mozak'. Onda opet sa strane gledam..Moj život je sjajan.Kraj sebe imam ljude koji me vole i koje volim.I šta će mi više?Muškarci u mom životu nikad nisu bili potrebni,ali zašto onda patim za jednim?Zašto se ne mogu vratiti i biti ona mala curica koja nikad nije znala šta je momak,šta je veza?Želim ponovo biti ta curica bez patnje i problema.Curica s osmijehom,onim pravim.Curica kojoj je samo nebo granica.Znam da je sve to nemoguće i da je sve to moja prošlost,a da je ispred mene budućnost.Slijepa i jadna budućnost.Bez tebe.Samo mogu sjedit i čekat.Čekat taj dan da odem odavde i više nikom ne smetam.Eto. HVALA onima koji me vole što me vole.IZVINITE što postojim onome kome smetam.HVALA vam što postojite onima koji su uvijek tu za mene(zna se ko su) Volim vas !

Vraćajući se kući,gledala sam mjesec.Tamo nije bila ona 'moja' zvijezda.Nestala je,gdje je? Ne znam.Ugasila se.Ugasila se u trenutku kad si zauvijek otišao.Sve moje si odnio sa sobom.Htjela sam da ti zovem ime,al me nebi čuo.Nazvala bih te,tek onako da vidim kako si,da ti kažem 'Izvini,žao mi je.', da spasim ako se išta ima spasit.

Ruke su mi se smrzle.Neka su.Jedva ih pomjeram.Bolje je ovako.Teži,ali i bolji put za nas.Kad ne možemo fino,onda ne trebamo nikako.Ove noći je nestalo pola mene.Nešto je u meni umrlo,a zna se da se ne može vratit ono što umre.Nikad neću biti ona stara ja.

Ne vjerujem da se sad sjećaš mog imena.Sigurna sam da si me potpuno zaboravio.Samo bih te zamolila,ako se ikada sjetiš mog imena nemoj me zvati.Nek ti usne ostanu puste.Ko zna gdje će me tad život zadesit.Gdje ćeš biti ti,a gdje ja.Niko to ne zna.Samo se zna da ćemo biti daleko.

Nastavit ću lagat da te ne volim.Zašto je to tako teško?Zašto mi je još stalo? Da li ću više ikad vidjet zvijezdu padalicu koja se ne može ugasit? Na neka pitanja nikad neću dobit odgovor. Baš kao što ni tebe nikad natrag neću dobit.

Znaš li kako noćas tišina čudno svira, poput tužnih zvukova gitare u noći, i nekako ne nalazim mira ovdje u svojoj sobici. prigušeno svjetlo kao da se smije mojoj čežnji i kao da osjeti da mi srce tako tiho kuca, a ja čekam tebe da mi vratiš osmijeh, zagrliš me i priviješ na grudi. samo mi je tu lijepo, tu kao malo dijete obavijena tvojim rukama se osjećam mirno i zaštićeno. tad mi misli nikud ne lutaju, već tebi pripada svaki djelić moje duše. sve moje misli slobodno ti predajem jer znam da ih zaslužuješ, sve moje snove dijelim sa tobom jer ti si onaj dio mene koji mi je cijelo vrijeme nedostajao. lutajući sama kroz ovaj život i ne znadoh da te tražim, a cijelo vrijeme sam bila svjesna da mi nešto nedostaje, sve dok ti nisi nježno, poput uplašenog dječaka , pokucao na moje srce. pažljivo si birao riječi da me ne povrijediš, tiho prilazio zidovima moje duše da bi danas postao ono što beskrajno volim. to si onaj kojeg i večeras čekam kako bi proveli bar malo vremena zajedno. a to vrijeme nije samo vrijeme, to je nešto što puni moje baterije za novi dan, za nove pobjede i borbe u ovom životu. ti si moja snaga, moje utočište, moj mir. ti si moj oslonac i moja zaštita od ovog surovog svijeta, moja toplina, moj braco. zato ti pišem ovo pismo jer znam da ćeš ga večeras pročitati, znam da ćeš se osmjehnuti i uzdahnuti. tužna sam.. jer te nema, jer se neću odmoriti u tvom naručju dok mi nježno miluješ kosu kao djevojčici. nije mi teško kad ti napišem pismo,jer dok pišem tebi govorim, s tobom sam, ti si tu pored mene iako si možda daleko. volim te. volim sve što si ti, sve što se tvojim zove je dio mene i ostat će zauvijek. 

Sretna.Čini se kao bezvrijedna riječ u poređenju s onim šta osjećam.Više me ništa ne sputava na putu ka ljubavi.Teško pronalazim riječi koje opisuju moju sadašnjost.Riječi koje opisuju njega,te riječi ionako ne postoje.Postoje samo osjećanja.Osjećanja koja su dovoljno jaka,da me zauvijek učine sretnom.

On mi daje snagu,daje mi dozu topline i nježnosti koju sam uvijek sa nestrpljenjem očekivala i tako rijetko dobivala.Sada pored njega imam sve.Imam sve ono o čemu sam kao mala maštala,imam svog princa.Imam njega koji mijenja moju bajku i ponovo je piše.Kako prije nisam shvatila da je on sve što mi treba u životu..?Znam da to djeluje smiješno,znam da se ponašam nerazumno i djetinjasto,ali mi nije važno.Sve osim njega me više ne zanima.Njegov pogled,osmijeh i zagrljaj me fascinira.Zašto mi je dozvolio da se zaljubim u njega,da se osjećam kao anđeo a ne kao obična smrtnica?Da li je to previše? Možda nisam zaslužila svu tu pažnju koju mi poklanja,ali sigurno je da mi ne smeta njegova briga o meni.Uvijek se trudim da njemu ne pokažem svu tu ljubav koju nosim u sebi.Možda se razočaram,možda smo ipak suprotni.Ali sada pored sebe imam nešto što me čini sretnom.Jedino je on uspio unijeti malo boja u moj crno-bijeli svijet,uspio je probuditi me iz onog monotonog sna.Hvala ti za to. Hvala ti što si uz mene i što me držiš kao kap vode na dlanu.

Još jedno jutro, umorno je polako nestajalo. Taj osjećaj koji je harao zrakom tog jutra nimalo nije bio prijatan. Teško je biti sam. I ne pitaj me zašto ti se dugo nisam javljala,možda sam se bojala,a možda više nisam imala snage, ni sama ne znam. Tužno je pisati o sreći a nemati je,a znam, bebo, bolno je pisati o tebi a samo te u snovima vidjeti. Sad braco znam dok na istoj onoj staroj stolici sjedim sama. Znaj da me strah zaplakati sama, na kraju praznog papira napisati neostvareni san. Gdje god krenem,vidim tebe. Znam da moj život sad skup je malih djela,na praznom papiru na kojem preovladava samo boja bijela. Čak ni sva pisma pisana tebi ni jednog slova na sebi nemaju. Znam da si ti jedini koji će shvatit i ovaj posljednji komad papira na kom piše sve, bez napisane riječi ijedne. 

Ti me ne znaš.Ne znaš moje srce,moju dušu,moje strahove,moje želje,moje ožiljke,dubinu smeđih očiju,moje rijeke suza.Ne,ne znaš.Nit me želiš upoznati.Ne znaš me čak ni kao prijatelja.A kamoli moje poljupce,dodire,moje zagrljaje.Nije ni važno.Nemoj! Možda je i bolje što nećeš.I kad budeš pored mene prolazio,molim te nemoj se postiditi,jer se nemaš čega stiditi.Nemoj se ni nasmijati.Molim te,nemoj.Nemoj barem dok ne prođeš pored mene.A kasnije se smij i crveni kolko ti je volja.Možda se pitaš zašto,a možda i ne.Al uzet ću u obzir kao da se pitaš.Nećeš se samnom ni upoznati.Ja sam za tebe stranac.Stranac? Kako je to oštra riječ.Prije nije bila,ali otkako tebe znam jeste.To je ono čega me je najviše bilo strah.

Kad prođeš pored mene okreni glavu kao što si navikao. Ljubavnici? Ne. Momak i cura? Neee. Stranca dva,eto to smo samo.

U duši sam dijete koje ne zna da mrzi, u životu sam putnik koji uvijek izabere pogrešan put,a u stvarnosti sam budala koja voli uzalud.Ja čisto vjerujem da je tako.I hoću da vjerujem da je tako,ne želim da se kasnije kajem zbog toga što sam propustila nešto što me činilo sretnom.Možda je sve ovo greška.Da budem iskrena,mnogo puta sam to pomislila,ali ako jeste želim da to otkrijem sama.Znam da bih trebala da učim na tuđim greškama,a ne na svojim.Pravila sam greške i ranije.I glupo bi bilo da se kajem.Bilo,prošlo.Sve što sam uradila odlučilo je srce ili razum.Barem znam da sam uradila ono što želim.Istina,strah od razočarenja je uvijek prisutan.Strah od bola,patnje,od toga da ću jednom umjesto ljubavi početi osjećati mržnju prema nekima.Al ja ne želim da mi se to dogodi.I neću dozvoliti da sumnje,strah  i nedostatak hrabrosti sruše moj mali svijet !